nedostaju rijeci
nedostaju šetnje
nedostaju pisma
nedostaju borovi
nedostaju zvijezde
nedostaju noći
nedostaju jutra
nedostaju stanice
nedostaju kafe
nedostaje smijeh
nedostaju podna
nedostaju maslinjaci
nedostaju ruke
nedostaju kotari
nedostaju uzani putevi
nedostaju knjiznice
nedostaju tople zidine
nedostaju sporedne ulice
nedostaje miris
nedostaju knjige s okusom soli
nedostaju dodiri sa okusom soli
nedostaju tišine kraj mora
nedostaju oni prerano otišli
nedostaju mama tata deda baka ujak ujna
nedostaju jutra na terasi kraj mora kada gledam
more kao staklo posekoh se i krv kaplje na nečije usne stepenište strog pogled suseda penjem se uzbrdo pun sreće pun tuge sunce iza spuštenih roletni tijela ja uplašen gledam u cijev pištolja oterao me neispaljeni metak prolazi svakog ljeta kroz mene i ja prolazit ću autobusom kraj mjesta u zaljevu na dnu potopljeno srce medju tihim ribama srce je puklo
umirem i prolazim
dok budem mogao
nadam se čudu
da me ruka dodirne
da me odvede
i da stanemo
ne prolazimo
ostajemo
-
nedostajanje
-
Ägyptische Nacht (am Meer)
(Sie,eine Dichterin.Ein Meer,die Wüste)
SIE und sie liebten sich zu viert
sie sagte nur im dunklen bin ich
und hinter der maschine leckt
körper weiß nicht wessen körper
über neben in mir auss mir
schwitzen stillsein flüstern
kratzen beissen küssen
ich meine mich
unter fremden körpern
unbekannt namenlos schmerzenlos
ägyptische nacht am roten meer
oder doch am kärtner see
die glieder dreier männer
und sie
SIE
ihr vater
weisser stehkragen blüte
unter dem schwarzen gewand
war der erste mann
denkt sie und der junge
grieche ist nun in ihr
was ist schon mein schrei
in kärtner friedenstälern
woanders begraben sie tausende frauen
nackt gestapelt im feuerofen
made in germany and zyklon b
ich ingeborg halt den mund
sehe den vater bachmann nackt
an der wand das kreuz und
an andrer der mann mit chaplinbart
sein neuer gott
die unbekannten körper
um mich herum
die wüste
bin nichts
bin glück
SIE
in ägyptischer nacht
am roten meer
atmen schwitzen haut an haut
einkörper zweikörper drei
verschmelzen und datteln fallen
in aufgerissene münder
glieder der namenlosen
will keinen namen keine orte
alles nass vom strömen das meer
liegt da hört das wimmern schreien
blankverse sind ihre schreie
hallen über sand und meer
vater soll
asche sein
am morgen danach schreibt sie zwei
gedichte eins über wüsten
eines mit weiten himmeln
und das meer
auf dessen
boden eine seele
lebt und alle
dreißig jahre
auftaucht
liebt
-
ruke / zelje / voz
I.
ne pada snijeg
u malim mjestima
na niske zidovena glave ramena
more tamnosiva stijena
na dohvat ruke
u otvorena ustaneke plahe ruke
nevazno kraj vaznog
jedno drugo
sjećam se
postaje hladno
reči nestaju
bez zivota
iz zivota
papir se
beli
II.
sedeti u vozu
umorne glave naslonjene o ramena
i sitna kiša pada na masline
i netko spava i sanja
nešto lijepo
lezati na popucanom betonu
promatrati kako borovi
plešu sa burom
i jedna grancica pada
na goli trbuh i pada
u more
rukama dodirnuti stare zidove
kuca u uskim ulicama
njihova vecernja toplina
ceo jedan se udomljuje
u dlanovima i dodiruje
sunce oći boje meda
zvijezde gledati u tišini
i svaka padalica
pada na ispruzenu ruku
koja se polako zatvara
i tako nosi zvijezde ka
kući kraj šume
jedan voz prolazi
jedno zvono se ne čuje
pogled sa terase
prazna ulica
netko gleda
sa daljine
nebo
visoko
je
III.
voz.
čujem škripanje čelika, duga moja zelena crvena i plava
se priblizava našem nasukanom brodu pod čelikom nezapaljivim, ulazi voz u OSTBAHNHOF
dugo je prošla 44ta, a meni je svaki dan šetnja šepanje po prošlome ratu,
izborano moje lice trazi boje u sivom polomljenom gradu berlinu i moja škola od ruskih metaka izrešetana miriše na kuvani krompir i blitvu sa jajama na oku.
komunizam v zdjelici,
carska školska mensa visoka je kao katedrala i germanski bogovi orlovi mi gledaju u plastični tanjur. poslednji dan u školi, noć sam proveo na petom spratu zato danas pišam krv i sa mojim svedočanstvom (morao sam ga pokazati graničnoj policiji,ispod proseka od 1,5 nema putivanja) u dzepu odlazim kući, čeka me koferima i kartonima natrpani taksi i polupijani polusretni otac.
stojimo na peronu, otac sin i koferi. grupna slika pred polazak,uvek ista od mog rodjenja, otac i sin i koferi. mame nema, ona voli da leti navikla na fino u beogradu u moskvi.
moj nasukani neoprani plavi brod stoji pod nebom crvenom, ispred ulaza u spavaća kola stoje naši koferi i kartonske kutije sa viršlama i kobasicama, red je red, a red JZ i njegovog pijanog kapitena kaze da ukrcavanje počinje tek kada se duge spajaju, ona iz švedske sa onom berlinskom, nasukanom.
daleki lavezpasa čuvara, koji mirišu strah, naučeni da
gone ljude u danima i noćima berlinskim
da im zariju zube u meko meso
pod zicanim ogradama
logora ili belih zidova
jučer i danas pod jednim nebom
onim preplašenim ili
zednim onog svetla iza tamne reke
iza belog zida,
sunce iza belog zida i tamne reke sija noću
kroz moj zazidani prozor, mecedesova zvezda na Ku’damm-u tromo se okreće, nikad neću gledati to sunce. pod njenim svetlim se bele kosti i jede neka fina lepa čokolada. kaze reklama. ja stojim na peronu i gledam zvezde sa one strane, bubreg kao lubenica, o čemu sanja tata mama dete dok me biju na šestom.
naša duga iz švedske cvili jauče i prilazi sporo, pijana na šinama se klati levno desno, pijana još od prelaska hladnog severnog mora. čekam celu jednu večnost, zapravo dve minute, zaboravio sam na vreme u mom tamnom gradu, ne meri se nepostojanje slobode minutama samo tezinom izdrzavanja, tezinom udarca.
zbog muke sam izgrizao jezik, toplo masno curi moja krv nevidjena i tiha,slatka
pijem sebe i tešim se toplo, iznutra mi je lepo fino.
fina čokolada sjaji pod večnim suncem
hrani ga struja sa istoka, iz mog tamnog grada.
jak udarac u bubreg,
još jedan
još jedan.
udara me tačno 30 puta u 120 sekundi
valjda po udzbeniku, još je mlad
stariji policajac do njega se znoji
pun je kolegijalnosti zato se znoji
znoji se dok me onaj drugi bije
izbija zivot i
bubrege
da se ne vidi po licu
i čudim se, mislim dok gutam toplo
kako samo kopa po meni
kako samo pravi rupe debele ko pesnica
koza moja se crni, kontinenti nastaju
u koridoru na petom spratu, tamo gde se bije i ništa ne pita, pitali su me
na drugom, zašto ne volim svoju drzavu
zašto ne volim srp i čekič, zašto pišem šaram
po zidovima dole staljinizam, ziveo
anarhizam i drug bakunjin (punks not dead, we are)
odgovore na pitanja mi daje drveni pendrek
debeo je, nije elastičan i ima oko 60 godina.
rodio se moj drveni pendrek u proleće 1920 i otad
sluzi u glavnoj policijakoj stanici berlina veštim, neveštim, grubim i neznim rukama
sada sluzi mladom policajacu koga skoro volim slatko, jer mi nije slomio nos drveni, pendrekom,nego mi samo lomi bubrege
a jebeš bubrege kada imaš petnaest godina, ne gledaju
lepe devojke nabrekle crne bubrege ali slomljene noseve.
jednog predjašnjeg leta sam zamolio jednog starijeg policajca da me samo
udara po telu. rekao sam mu da me čeka voz duginih boja i devojke dugih nogi i toplih usana na kraju duge, kraj jednog plavog mora i mozda neka ljubav. stariji policajac je imao decu i samo me je očinaki udarao po stomaku, testisima,ledjima,bubrezima i on je nekad bio mlad, ja sam mu zahvalio-
hvala.
hvala.
ajde bezi kući.
hvala druze.
we are dead.
ovaj mladi me udara školski, da se uči na mom bubregu na petom spratu, nada se valjda drugom, ako dobro nauči svoju lekciju, drveni jezik rodjen 1920te. raznim jezicima se govori po spratovima ove crvenociglane zgrade.moj je ćutanje i gutanje toplog.mladi policajac udara po bubrezima da mama i ne brinu, da se ne zale partijskom komitetu ili ne daj boze ambasadi, moga voza duginih boja
iz zemlje JZ,
zemlje pijanih šafnera i skrivenih deviza.
već je oko hiljadu kruna u gaćicama male devojčice izgubila na vrednosti ili dobila, zavisi od perspektive. njena perspektiva je bila krvava, pomalo lepljiva
puna nekih strahova ali i neke tajne snage, nekog obećanja zasebnosti, dok se krv upijala u švedske krune. to će mi kasnije ispričati nekom čudnom mešavinom makedonsko/švedskom, gledajući kukuruzna polja iza brna. ja ću piti jedno toplo pivo i brojati metre i sate do grada na dunavu i savi. zuta polja do neba, jedan toranj za navodnjavanje izvire iz ovog zeleno zuzog mora, kraj brna, na pola puta.
devojka je stajala je i gledala kroz prozor tamni grad i reku ispred kolodvora i beskrajni beli zid koji je pratio reku kao neki odsjaj, bela senka. kraj sveta moj kontinent, istočni berlin. na kraju duge se nalazi blago, tako piše u nekim knjigama
u ovome gradu stoji jedan beli zid, misli devojka iz malmö-a
i njen voz polako ulazi u kolodvor, škripe njegovi čelični točkovi i krovna konstrukcija sija crveno, dok ona posmatra betonski peron i skroz na kraju ugleda jedan plavi nasukani vagon, plav i nekako blatnjav. ispred vagona je stajao jedan omanji debeljuškasti ćelavi čovek, pored njega jedan dečko od petnaest godina u vojnim pantalonama sa koznom jaknom i jedan uniformisani šafner od skoro dva metra.
stajali su ispred vagona i iza njih celo jedno brdo kofera i nekih kartonskih kutija.
pod oguljenim nebom.
u daljini se čuje lajanje pasa ovčara.
nanjušili su nečiji strah.
-
STADT DER ENGEL
(Eine Mariachi Band. Wüste bei L.A.Ein schwarzer Engel umkreist eine einsam sprechende Christa.)
CHRISTA (JA)
Vom Hotelzimmer sehe ich die Wüste/bin jetzt in der City of Angels der heisse Sand steigt empor gelb ist er, erinnert an Nebel des Krieges des eigenen 45 der Kommenden/ gegen Frauen / gegen mich
das letztes Manuskript Stadt der Engel ist mein Mundschutz vorm starren Gesicht, dass ich wie immer wahren will die Maske sitzt fest: nicht weinen nicht zweifeln und Büsche fegen durch die heisse Wüste
Durch mein Hotelzimmer fegen Zeitungen FAZ SZ TZ
die deutschen PAPER titeln Staatsdichterin Stasidichterin SED Wolfsgehäul /
Wieviel kostet der Verrat IM Wolfsfrau fragen die Kritiker und in meinem Kopf herrscht DESERT STORM
im Tiwi singt Johnny Cash I HURT MYSELF TODAY
meine letzte Freiheit in der Stadt der Engel heißt nun PayTV im Casinohotel Flamingo
zu Hause bin ich Spitzeldame mit Katze UND mit mir ein ganzes Land die FAZ nennt es gerne Sorgenland
Menschen werden ausradiert zu leerem Blättern alles auf Anfang alles auf Los UND meine lebensgeschriebenen Bücher stopft man in Magirus Deutz Laster
die fahren zur Deponie Süd vor den Toren des Messestadt Heldenstadt werden dort verbrannt zu Tausenden die Sommerstücke Kindheitsmuster geteilte Himmel brennen lichterloh so wie die Synagoge in meiner Kindheitsstadt an der Warthe
Ich wusste nicht warum die brannte warum sie niemand löschte die Synagoge meine Bücher ich lachte mit den Anderen sang Lieder es schien ein Fest zu sein
Meine Bücher nun Asche fallen auf Leipzig auf krumme Rücken Hier in der City fällt der glänzende Wüstensand auf mich die vergangene Frau und die sieht fern in der Wüste, eine Enterprise Doppelfolge mit dem Titel „Wiedervereinigung“. Darin geht es um die friedliche Vereinigung der beiden verfeindete Planeten von Vulkaniern und Romulanern. Captain Picard Kommandant der „Enterprise“, entdeckt aber, dass es sich dabei
nur um ein Ablenkungsmanöver der Romulaner handelt, die eine Invasion planen Wiedervereinigung soll Eroberung sein. Ich steige ins Flugzeug ICH SEHE DIE STADT DER ENGEL von obenund einen schwarzen Engel neben mir fliegen Das Licht über der Wüste aus der fernen Stadt
leuchtet wie einst meine Stadt an der Warthe
Werd dich niemals wieder sehn, bist verschwunden
lebst nur auf Papier wie das Land für das ich mühsam lebte schrieb mit Herzrasen Pillenschlucken Bauch aufreißen und Mundhalten
Ich fliege zurück zu keinem Ort Nirgendwo
Ein schwarzer Vogel hockt auf der Tragfläche
mein Herz die Seele
ist leeres weißes Papierfrom my play CHRISTA also träumen wir mit hellwacher Vernunft
-
Vater Mutter Sohn
an geburtstagen erinnere ich meine
eltern.horst und mira, die mir fehlen, denen ich nun schreibe:
als ich nach deutschland zurückkehrte fragte mich niemand nach dem krieg,also nach mir in diesem krieg. im nachhinein konnte sich wohl niemand vorstellen, dass der berlinernde junge am thresen, immer kippe zwischen den lippen nase - die maske
dass rohe fleisch dahinter
vom nagen und beißen
über castorf und rammstein
techno und virillo schwadronieren
noch vor kurzem (genau vor einem monat) hockte er als scharfschütze der jugoslawischen armee in einem klammen schützenloch bei ilok in slawonien.seine kroatischen freunde waren nur tauber ton.so lautete der befehl.
auffällig war nur, in berlin nach der rückkehr
ilok schluckte er, also ich hinunter, wie seine, also meine drei gebrochene zähne - dass seine schauspieler sehr physisch spielten, als wär das unausgesprochene, das schreckliche, das erlebte in ihre körper hineingeschrieben. nur die vibrierenden körper, die muskelbewegung, erzählten vom schecken seines krieges.
er liess nerven muskeln fasern
sprechen wortlos
worte könne keinen krieg
körper erzählen, davon, wie es ist, wenn man in kochender milch liegt, weil ein 120mm mörserbeschuss einen milchtank der landkooperative auseinanderriss und die eigene angstpisse
das weiß gelb färbt
unter der angst
erzählen
davon, wie es ist, mit gebrochenem kiefer und drei zerbrochenen vorderzähnen im angstmagen zwei stunden auf einem freien feld zu stehen.die feindlichen stellungen 100m entfernt.sie schossen nicht, es war ihnen wohl zu krank diese brüllende vogelscheuche mit bluttendem mundloch zu erschiessen.
der vogel wollte sterben,
auf vögel verschwendet man
keine munition
erzählen
davon wie es ist, durch ein brennendes dorf zu marschieren, die sogenannten eignen (gestern jugoslawen,im panonischen schlamm neue serben)leute hatten es angezündet und bei jedem netten laub oder osterfeuer jahrzehnte später im brandenburgischen oder mecklenburgerischen sich übergeben zu müssen,wegen dem rauch, der damit ausgelösten scham
vielleicht lass ich körper sprechen, schreib ein stück über mich im krieg autofiktional ist ja angesagt,mach das ungesagte zum spiel,zum exorzismus.
vielleicht legen sich worte aufs paper und verlassen meinen körper,treib mich selber aus
vielleicht piss ich mir dann nicht
in die hose wenn plötzlich etwas knallt
vielleicht weine ich weniger an sonntagen
vielleicht bekomme ich keine dreitägigen junimigränen
das stück schreiben
mich mit mir austreiben
brauch jetzt nur noch ein theater
ein grosses damits bildstark (sagt man wohl so)
wird mein zittern mein greinen
für meinen krieg
in meiner regie
gegen mich
der sieger ist auch bekannt,ich werde es nicht sein.
also lieber horst, liebe mira wir haben auch nur darüber geschwiegen.ihr hörtet in den nächten mein klappern und heulen in der schönhauser,
euer herz brach mit
euer trost war mein überleben
ich warte nur noch auf ein theater.
euer sohn am 24.10.1967 geboren
kind eurer liebe.ERSTES BILD / DREI MÄNNER KÖNNEN NATÜRLICH AUCH VON MÄDCHEN GESPIELT WERDEN
(Ein schwarzer Mercedes dreht seine Runden.Eine Wohnung in Berlin 2024. Ein Meer.)
ER ODER ICH I
erstes bild!
mein krieg begann
im sommer als ein schwarzer
mercedes ohne kennzeichen
durch unsere adriasiedlung
unbemerkt von den im wasser
kreischenden und
spielenden kindern
im schritttempo
fuhrER ODER ICH II
erstes bild!
mein vater und ich auf einer insel in kroatien
und ausser den freiwilligen einer faschistischen miliz
sahen nur noch wir beide aufs meer und aufs gestern
auf einer schönen stillen (alle rufen MALI LOSINJ)
insel und die freiwilligen grüßten uns jeden morgen
mit sieg und heil heil hitler
und wir liefen zu einer stillen bucht
hofften auf ne delphinsichtung
die sind hier oft FLIPPER FLIPPER FLIPPER
heil hitler heil hitler heil hitler
ER ODER ICH III
erstes bild!
ich liege am sonntag heulend auf der couch
dass mach ich seit 35 jahren
sonntags auf der couch liegen und heulen
seit ich im krieg war
ER ODER ICH I
(schiesst und heult,ein video einer populären band läuf im fernseher)
ER ODER ICH III
Berlin 2024 und ich rieche nach meer und
ich war der krieg
für ein jahrER ODER ICH II
ich schwimme auf das offene meer hinaus
und höre auf
-
pejsaz
lavandula
tamaris
čempres
alepski bor
makija
smilje
ruzmarin
kadulja
brnistra
motar
kamforika
more
ispod brda
na dlanu
tiho
6:16
-
nakon (kolovoza)
nadjeno
izgubljeno
gledam fotografije neme su lijepe
uglavnom letnje voleo bi imati
zimske svakodnevne dosadne
usputne nezne maglovite
voleo bi da ne zivim na foto papiru
da ne gledam u vestackom svijetlu
u ranu zoru png jpg pdf
zivot skracen na formate da stanu u lazne
mašine u neme telefone prepune
vijesti o umiranju odlazenju rastajanju
koje stoje kao mrtva voda ukljestena medju
stijene gde spavaju rakovi sapundzije
ili pored zatvorenih
prozora u stranim gradovima
tudjih ljudi
ne moze bol da stane u redove
uspravnih hladnih
slova vojnika
belih papira
zareza tacaka
tonem pod površinu da gledam
noge trbuh grudi u strogom ritmu
to hitanje ka otvorenom moru
gde sunce spava dok mi plešemo u
starim hotelima sa krivim terasama
bez orkestra
ti blize suncu
ja ispod u tami
dodirujem staru lepezu
umrla na morskom dnu
u tišini
ljubio bi
nikad nije tiho
kad se ljube
njih dvoje
čempres bor
četinari šapuću
stani
vrijeme
zubori
more
ljub
ljupevacu nesto rundekovu
plesati sam
gledati kišu
kako pada
na crnu zemlju
nedaleko od rijeke
i gustih šuma
čekam
-
kolovoz
fini skoro bijeli pjesak
nedostaje mi vreli kamen
fini bijeli pjesak
nedostaje mi njen vrat
glas bijeli pesak
nedostaje mi
pesak u mojim grudima
cvrčak peva
svoje o mom
nedostajanju
zivota
dan kad se slomila čaša
dan kad su zivotinje stajale
kraj prašnjavog puta
dan kada sam gledao more
i hranio se strahom
dan vreo vatra
pejsazi nemi
dan kao bes
dan kao tuga
dan za danom
sanjam noć
u njoj
dani
dva
maja je brzo plivala
branko je prestao da raste
denis je iz zepce
i imao je sestru
braca su bila zgodna
sestre su bile lepe
do saobraćajke
raško je zubar
čudnih navika
ona se budi
kraj otvorenog
prozora iznad vode
lijepa nek stane
vreme nek stane
dragan je ziv
denis nije ziv
aljosa nije ziv
irena nije ziva
je je
su su
zajedno plivati
da.
odgovorio bi
kad bi pitala
narucio sam 40 knjiga
za 20 dana avijonskom poštom
iz zagreba i beograda
da ih stavim na police
u sobicu
koja mirise
na lipe
i borove
mozda
kao bezkonacnost
kao zvezde u kolovozu
a sve unutra iskra
svetli
u njima
da.
retko pada kiša
ajde da se ljubimo
pod vodom
ima jedna ograda ofarbana
nemušto u crno i bijelo
samo njoj sam pričao
da volim
nemušto
pišem u ler
u prazno bez
odgovora nema
mrznja jede zdere
srce jetru ispod
ulicne rasvete polupane
razbijene na kontinente
i gladan
pas lize kost
skroz belu
da
i dalje