





sivi
beli
plavi
narandzasti
teget
zeleni
crni
su bili brodovi,čamci,gumenjaci,topovnjace
kanui i jedna podmornica koja je zalutala u zaliv,pčelica maja.marija predozirana.milka zivi u strahu na vrhu mista. kovrdzava se obesila u prohodnim ormaju svoje majke na dedinju.
beli
plavi
narandzasti
teget
zeleni
crni
crveni
su bili čamci,brodovi,topovnjace koje su plovili našim zalivom.mistral je duvao sa zapada, more je talasalo mlečno belo, stari bor ogrnut zardjalom ogradom se savijao u stranu pod vrelim vetrom, isti vetar koji je dizao i spuštao gurao i šibao gumenu loptu sa svemirskim motivima:kosmonauti koje su dočekali pioniri i srebrni letač satelit koji je kružio oko zemljanih ventila okruzen natpisom „CCCR” izbledelim pod suncem izbrisanim jakim vetrom. kovrdzava se obesila u podne dok je njena
majka hladnog srca i gladnih oči ispijala svoju gorku
kafu.bez šećera.milka gleda sa vrha mista, u zalivu odjednom izranja siva podmornica i dvojica djecaka u gumenom čamcu vrište: a ja kazem a a to je amerika,odbrana i poslednji dana.najbolji album.
ahhh,podmornica.ne seri,ne serem,podmornica.
a u kurac. usrao sam se. a ja kazem a,a to je amerika.
makija je godinama rasla oko gumene lopte,koju je vjetar
odneo na pusto ostrvo.pod njenim zelenim krilima su bledeli sovjetske rakete, sateliti i kosmonauti.lopta je vremenom postala skoro bela kao kost, danas maestral duva sa zapada, a more je more,lopte nema,odneli je tihi radnici koji su na ostrvu izgradili zatvoreni resort
uspešnog oligarha jebe se njemu
za satelite i kosmonaute
marija se predozirala
pukla sve u vene
oceve bez ljubavi
gledaj izbrisana crvena slova na zidovima na kamenu
u hladovini sediš. haustor ne pamti otiske tvojih prstiju,beton ne pamti tvoje ime iscrtano tankim
borovom iglicom,ne pamti tvoje volim te.more ne pamti tvoje ruke,njihov zamah u ponoć,zvezdani put do bedara
stomaka pod putem mlečnim.
hlad ne pamti tvoje sedenje na kamenu,stari
bor raste krivo hrani se od sunca i soli,
ne pamti tvoju kanticu sa slatkom vodom, asfalt
je odavno upio tvoju krv iz razbijene glave
rupe u njoj iskopanu pepeljarom. trafika ne pamti
kako su kupio jeftine cigarete,kako su se tvoji dlanovi
punili crnim slovima, naslovima mrznje
ispisano na njima reci narod bog nacija
kovrdzava se obesila tri godine
pre rata dok se mama se jebala sa komsijom
nakon kafe gorkom bez šećera
dok je muz čistio jahtu da se beli
netko se gušio u prohodnom
ormaru i samo oči tvoje pamte
i srce pamti i jezik pamti
bićeš tuzna zemlja
bićeš tuzan pepeo
marija se pukla
kovrdzava se obesila
ja sam izbledeo sa zidovima
stenama i haustorima rukama
hvatam more čupam vodu
gutam slano veliko duboko a
milka nas gleda sa vrha
MUSIKEINSATZ EINS/SLUŠAJ:
https://youtu.be/I7Uh8933Jvs?si=VjZqe2DqueZRIhJ

nachdem mich die militärpolizisten aus dem schwarzen folienverklebten bus herausprügelten war mir kalt mitten im juli 1991 und drei vier rote tropfen auf grauem stein
wärmen schwach das angstherz der fleck in der hose vorn und hinten.alle halbe stunde erschien ein junger regrut im korridor des stabsgenäudes tröstete mich
die einheiten sind in voller sollstärke
du kannst bestimmt wieder nach hause
wo kommst du her
fragte ich
slavonski brod
sagte er und kroate
leise dazu
um 9.30 wurde eine tür aufgestossen
dienstbeginn aktenkoffer fliegen arme schwingend unter der schapka mein major, die fette sau
gle moj švabo / sieh einer an mein deutscher
vor mir stand mein major aus der grundwehrdienstzeit 1987 die fette sau (wochen später hielt ich ihm seine
pistole an den kopf)
du warst mein bester soldat damals in banja luka jetzt bin ich doch noch in belgrad gelandet
und ich bin keine möwe
du kommst natürlich in meine einheit
clausewitz deutscher wie du
deutscher sascha mein aufklärer
scharfschütze damals und messerspezialist
beides brauchen wir nun deine
stille schnelle klinge den leise tod
und den schuss aus der ferne laut
musst nur dein dragunow einschiessen
und in slawonien singen lassen
PEVAM NJOJ SAMO NJOJ
sascha partisanenenkel
mein bester soldat deutscher serbe
beste mischung für den krieg fürs töten
den sturm das feuer in der nacht die
brennende nacht erinnerst du dich
wie du das hausangezündet hast genosse major
mir die zähne aus dem maul geschlagen
die lust unser lachen im panzer danach
als ich dir die pistole in die fresse
hielt, meine zähne sind weg dein hirn
klebt gleich auf meiner TDK 90
hey ho lets go schreit und lodert
es aus unserem panzer
hey
ho
lets

go.


das blatt reißt die bura vom trockenen ast, es fliegt dem torpedoboot „sutjeska“ hinterher ,der heisse wind trägt die winterworte auf das meer,ertränkt bulgakow kurz vor einer menschenleeren insel, drei lavendelströucher wachsen dort, besucht von weissgespülten steinen,zufällige gäste gestrandet, eine verrostete dose kaisers bier liegt in deren duftenden schatten.die italienische mine nur zehn meter von der insel entfernt würde sich langsam von der rostigen kette lösen,späte explosion ungehört denn der grosse laute krieg überschrie alles im august im späten september. das blatt versinkt im blau, weisse garden vollgesogen vom hellen salz gehen unter und die fische werden nun erfahren, wie das jahr zwei nach der revolution war. blutig an den ufern des dnjipr und meine dicken finger streichen das wellige papier glatt,im sommer neunzig, wasser nun papier, der schnee und der krieg wohnen mitten im macciabusch. die finger müde vom worte zusammenreissen schlaff, heiß der stein,der schlägt nicht, speichert nur stumm.die weiße garde las ich zum zweiten mal in meinem berliner zimner 1999, in belgrad im grünen roten licht leuchtet der RAKETENABWEHRSCHIRM sagt die dunkle tv stimme, ich hocke im berliner zimmer, so dunkel wie der felsspalt in der die italienische mine schlief, denke mir düfte aus, unweit der menschenleeren lavendelinsel. ich sah wie die stadt brannte, das b verlief sich zu einem verwachsenen gebrochenen k, die buchseiten salzkristalle duftlos hocken auf dünnen vokalen.ich setzte mich in das weiße holzboot und fahre auf dem buchrücken
meinem idiotischen wal,
ein papier brannte irgendwo ich fuhr
zu irgendeinem punkt oder komma.
ankern,eine pause machen.

u brdima gori kuća,nije moja,trpam neku ribu iz prošlih
vremena nekog starog mira u moje nezasečeno grlo,u razbijenom staklu vidim nešto prezivelo, nalik meni.
pij kaze mi ona sa velikim očima
u brdima gori neka kuća nije moja
moje je razbijeno
staklo lice i dim.