sascha (saša ) hawemann/regisseur&autor: textwerkstatt/tekstovi

I
legenda kaže da je jedno malo dijete palo niz stijene u more, a očajna majka molila je malu madonu iz kapelice, slanoj od vecnih zimskih bura za pomoć. jedna ruka se tada podigla iz mora i nježno uhvatila dijete i vratila majci. ova madonina ruka danas se pokazuje u obliku kopnenog jezika (Linguetta) … naše uvale, zvane preko, naseljena ovog vrelog utorka
s četiri dječaka na stenama pored kapelice
tri speedo i jedna adidas kupace.
sa vrha brda nas posmatra jedan
stari tovar 
oci velike
i duboke 
znaju
vide
sve

II
dva puta sam ronio za malom boginjom, crnom madonicom
potajno zbog mog svjezeg anarhistickog svjetonazora i zbog jedne devojke iz novog sada: „bog je glupost, mora se čitati rajh uz obojeni program, jer buka je u modi.“
nisam znao kakve veze ima vilhelm rajh s bogom i bukom-ali da je pisao o jednakosti orgazma i revolucije, to mi je postalo jasno najkasnije u ovom zvezdanom srpnju. s. moja anarhoboginja sa limana II je ljubila obojeni program i zvezdano nebo otvorenog mora.
naravno bez seksa.samo ljubljenje.
meni je to „samo“ sve, usnama se dodiruju duše,
ogromna buka je u srcu, na usnama,bez mode,duboko
kapelica se nalazila točno preko puta našeg naselja,udaljena samo 800 m od naših niskih kućica i bučnih bakica i čestih ogovaranja,dva suicida
i nebrojenih medjurepublickih preljuba. zvizdan, lako uzburkano more,protrljati iglice bora,bos po toploj crvenoj zemlji hodati, do pasa stajati u morskoj vodi,spojiti se sa svetom,gledati zvijezde i neprimetno nju.gledati i vidjeti.
mogao sam vidjeti kapelicu sa svoje terase, bila je često naše ljetno odredište za razna plivačka takmičenja,zapravo bekstva od sveprisutnog obiteljizma.uglavnom, nakon što smo stigli do kapelice, smo se sušili bez mnogo riječi na suncu,speedo boy se zalijepio za slanu stijenu i svaki od zadihanih mladića je sanjao djevojke preko puta u naselju, dok su one lezale pod oleandrima u velikim kućama, sanjali nas ili neke druge mladiće i naši su se snovi susreli na pola puta, gdje je more bilo duboko i plavo, letetli su visoko, ispreplitali i lako razdvajali na morskoj površini.
dok su se snovi isprepitali,leteli i utonili u duboko plavo godine su prošle,
muškarci i tužne žene punili su usta morskom vodom i progutali je,
da se davni snovi udome u njihove utrobe,da zive u njihovim ostarelim tijelima.
naše daleke obale, stari obale s kapelicom sada su vlasništvo jednog
generala, oslobođenog u haagu i jedne austrijske tvrtke za nekretnine.
o generalu nekad kapetanu kasnije.
mladoći posmatraju sa svojih stijena naselje koje

III
sa druge strane uvale šapuće i stenje,kuće se zatvaraju,vrata i prozori,
čuje se brujanje starih frizidera. torpedni camac prolazi.tko je smislio sivi namaz na celik,soliter plovi plavim jadranom, socijalisticki temelj se udara lepezi i ona zapravo na stotine njih NAROD JE JEDAN ekserom probodeni, probušeni zakucani cik uz zum reportera, ponegde nedjelnog dodatka slobodne dalmacije vise sa vikendaških zidova,bog je mrtav GOTT IST TOT ničeanski šapuću zakucane lepeze, ustvari trofeji komunistickih politrukova i njihovih unučadi. bake dede i unuci zdušno
srču svoju letnju juhu ispod
njihovih zidnih novina koja zive u moru,u vecitom plavetniluuju,sad sa zida kaplju u plasticne tanjire.
mama tata tiho vode ljubav iza
tankih zidova,za vreme popodnevnog odmora,u potpunoj tišini iza zatvorenih vrata,uvijek u oprezu da njihovi uzdasi nisu glasniji od starog frizidera, donetog pre nekih deset godina sa trešnjevke, donjeg dorćola ili borika dva.
kada ne vode ljubav na uskim krevetima iza tankih zidova,dok im gorenje peva na uho bedra stomak kurac breg venerin,
roditelji se uglavnom brinu da im lepeze ne usmrde godišnji,na tome ce i povijesno stati,na protestu zbog smrada,
dok im se zemlja usmrdela zbog masovnih i pojedinacnih,zapaljenih,granatom o zid razapetih.

KAPETAN JRM
gledam njega i nju, stariji mnogo godina
kako sa strahom i krišom se ljube
u šumi za zeljom da ne prestane san
ali
ah
razlike su prevelike ponori zapravo
previše zivota prošlo, slana voda progutana
godine kao udvojeni zidovi
stvoreni za buktinju,za tren,
za momenat za gledanje zvezda
meni ona nedostaje i opet je samo
sanjam (kao prošle noći)
uprkos dubokih
rana uboda
nemogućnosti
radjaju 
sve

AUTOR
govoris moj tekst
moju tugu
moj poraz

KAPETAN JRM
jebeš den haag 
moj torpedni camac plovi kroz tvoje
snove.ja san kapetan tvojih snivanja i htenja,a ća si ti

IV
u tišini prostrane sobe gledaju se oči,
znaju se jeć davno,kad je čempres ispred advokatove kuće bio veličine palca,kad je kapetan broad još bio stari vodnik, kad se italijanska mina vinula iz dubina i potopila
rogoznicku brodicu RG 117 i cijelu posadu,
znaju da moraju da vode ljubav u isto vreme u isti čas kao roditelji
ispod njih,u prizemlju i bosch-ov frizider mora da peva svoju pesmu, njegov mraz i znojava tijela za zvizdana, nemi izdasi zive tajno i na ovoj terasi vise lepeze sa zidova,zakucala ih je plavokosa
devojka, koja ljubi u potpunoj tišini i mraku iza drvene roletne decaka.
pevaju bez šuma udvojeno
peva oliver

Noc, u vazduhu cudan znak 
noc, nebo crveno k'o mak 
u nama duhovi zli 
po zlatnom polju jahali smo mi 

Noc, podivljali pas 
noc, zubima ujela nas 
ja otkrih moc 
u senu sam te ljubio svu noc 
predivnu noc